Trauma se obično doživljava kao nešto što čovjek nosi sa sobom cijelog života, nešto sa čim uči da živi, što pokušava da prevaziđe i ublaži posljedice.
Rijetko se razmatra kao nešto što bi moglo da bude spriječeno prije nego što ostavi trajne posljedice po zdravlje. Upravo to željela je da ispita grupa istraživača iz Minhena i Stokholma.
Eksperiment je vršen na miševima i započeo tako što su mladuncima otežali prve dane života!
Njihovim majkama su dali znatno manje materijala za pravljenje gnijezda nego inače.
To je bilo dovoljno da se majke uznemire, a prvi dani života mladunaca budu nepredvidivi. Miševi koji su odrasli u takvim uslovima izgledali su potpuno zdravo. Nijesu pokazivali očigledne znake bolesti niti bilo kakve vidljive poremećaje.
Međutim, kada su istraživači kasnije formirali grupe i posmatrali njihovo ponašanje, uočili su obrazac.
Ti miševi su se redovno nalazili na dnu društvene hijerarhije. To se ponavljalo i u adolescenciji i u odraslom dobu. Teško djetinjstvo nije ostavilo vidljive tragove. Ali je očigledno odredilo njihov društveni položaj tokom čitavog života. Međutim, kod miševa kojima su dali lijek, taj obrazac se nije pojavio.
Ključnu ulogu u ovom procesu ima kortizol! Glavni hormon stresa
Studiju, objavljenu u junu, zajednički su vodili Matijas Šmit sa Instituta Maks Plank za psihijatriju u Minhenu. I Huan Pablo Lopes sa Karolinskog instituta u Stokholmu.
Ključnu ulogu u ovom procesu ima kortizol, glavni hormon stresa u organizmu.
Kada se dogodi nešto stresno, tijelo oslobađa velike količine kortizola. To je normalna i zaštitna reakcija.
Jednako je važno i ono što se događa poslije toga: organizam mora da registruje da je opasnost prošla i da smanji odgovor na stres. To se odvija preko receptora za kortizol, djelova ćelija koji prepoznaju hormon i šalju signal da se organizam „smiri“.
Protein FKBP51 reguliše osjetljivost tih receptora. Istraživanje ukazuje da nepovoljna iskustva u ranom djetinjstvu dovode do prekomjerne proizvodnje tog proteina. Zbog toga receptori postaju manje osjetljivi, signal za prekid stresnog odgovora slabi, a organizam ostaje u stanju pojačane pripravnosti mnogo duže nego što bi trebalo.
Prema Šmitovim riječima, čovjek to ne može direktno da osjeti.
„Odgovor organizma putem kortizola ne osjećate“, kaže on. „Možete misliti da ste veoma otporni na stres.
A vaše tijelo i dalje proizvodi velike količine kortizola, a da toga nijeste svjesni.“
Istraživači su koristili jedinjenje SAFit2, koje blokira djelovanje proteina FKBP51. Kada je davano majkama tokom stresnog perioda, ono je preko mlijeka dospijevalo do mladunaca.
Kasnije su se ti miševi u svojim društvenim grupama ponašali isto kao i životinje koje nikada nijesu bile izložene nepovoljnim uslovima. Društvene posljedice teškog početka života bile su praktično izbrisane.
Efekat nije bio vidljiv samo u ponašanju već i u mozgu.
Istraživači su analizirali aktivnost gena u šest regiona mozga povezanih sa stresom i ustanovili da su rana negativna iskustva ostavila dubok trag. Lijek je u velikoj mjeri poništio te promjene, posebno u medijalnom prefrontalnom korteksu. I nucleus accumbensu, oblastima koje učestvuju u regulaciji emocija i osjećaja nagrade.
Sadašnji tretmani poremećaja povezanih sa stresom, uključujući posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i depresiju povezanu sa traumom, uglavnom se oslanjaju na antidepresive iz grupe SSRI. Ti lijekovi djeluju na serotoninske puteve u mozgu. Kod mnogih pacijenata daju dobre rezultate, ali njihov mehanizam djelovanja nije u potpunosti razjašnjen, a značajan broj oboljelih uopšte ne reaguje na terapiju.
Za razliku od toga, ciljano djelovanje na FKBP51 moglo bi da omogući liječenje samog uzroka problema.
„Ne bismo liječili samo simptome, već i uzrok poremećaja tako što bismo direktno djelovali na mehanizam stresa“, kaže Šmit.
Takvi lijekovi ne postoje na tržištu. Dugoročno, on zamišlja precizniji pristup: identifikaciju ljudi koji su genetski posebno osjetljivi na stres i kod kojih je nivo FKBP51 već povišen, kako bi upravo oni dobijali terapiju nakon teških traumatičnih događaja.
S druge strane, postoje ljudi koji zbog genetike ili životnog iskustva pokazuju izuzetnu otpornost čak i u ekstremnim situacijama i kojima lijekovi možda uopšte ne bi bili potrebni.
hype2usa.com/S.S. Vjesti
